Reumatoidni artritis (RA) je sustavna, kronična, autoimuna bolest nepoznatog uzroka koja uglavnom zahvaća periferne zglobove, a može se javiti u bilo kojoj životnoj dobi, najčešće između 20. i 40. godine. Osteoartritis (OA) nastaje uslijed trošenja zglobne hrskavice, pri čemu se ona stanjuje, a ispod nje nastaju koštani izdanci, osteofiti koji dovode do iritacije zglobne ovojnice i posljedičnog stvaranja zglobnog izljeva. OA je tipična bolest starije životne dobi.
Zahvaćeni zglobovi kod osteoartritisa su oni koji nose težinu tijela: koljena, kukovi, kralježnica, ali i šake. Zahvaćanje zglobova je često asimetrično.
Reumatoidni artritis najčešće počinje u perifernim zglobovima kao što su mali zglobovi šaka ili stopala, a potom se širi na veće zglobove: koljena, gležnjevi, laktovi, kukovi, ramena ili vrat. Na šakama reumatoidni artritis može zahvatiti ručni zglob ili zglobove na prstima. Reumatoidni artritis nikada ne zahvaća lumbalnu kralježnicu, ali može zahvatiti vratnu kralježnicu, odnosno cerviko-kranijalni prijelaz kada može izazvati i kompresiju produljene moždine. Reumatoidni artritis je tipično simetričan što znači da zahvaća iste zglobove na obje strane tijela.
Karakteristični simptomi osteoartritisa su bol u zglobu, ali najčešće bez puno crvenila, topline ili otekline iako se može primjetiti zadebljanje na malim zlobovima prstiju šake, ali češće se radi o rastu kosti nego o oteklini. Bol se tipično javlja uslijed pokreta, pogoršava se prema kraju dana, a poboljšava se nakon odmora. Zakočenost nakon buđenja ujutro ili nakon duljeg sjedenja najčešće prolazi unutar 30 minuta.
Tipičan početak reumatoidnog artritisa uključuje jutarnju ukočenost, bol pri rukovanju, a potom oteklinu i spontanu bol u malim zglobovima šaka. Bolnost zgloba je tipično praćena ograničenjem pokreta i funkcije zahvaćenih zglobova. Jutarnja zakočenost obično traje duže od jednog sata pa do cijelog dana, a poboljšava se zbog fizičke aktivnosti. Mnogi bolesnici se žale na umor i opću slabost, što nije slučaj kod bolesnika sa osteoartritisom. Osim zglobova reumatoidni artritis može imati i niz izvanzglobnih simptoma poput potkožnih čvorića, keratokonjuktivitisa, reumatoidnih pluća, eksudativnog perikarditisa, ubrzane ateroskleroze, polineuropatije pa do reumatoidnog vaskulitisa.
Dijagnoza oba ova oblika artritisa zasniva se na anamnestičkim podatcima i kliničkom pregledu. Za dijagnostiku su važni laboratorijski testovi koji uključuju upalne parametre, ali i određena autoprotutijela te rentgenske snimke, magnetna rezonanca i ultrazvuk zahvaćenih zglobova, ili scintigrafija koštanog sustava.
Kod osteoartritisa rendgenska snimka može pokazati postaje li zglobna pukotina uža, što je znak gubitka hrskavice.
Kod reumatoidnog artritisa rendgenska snimka zahvaćenih zglobova prikazuju erozije kosti uz suženje zglobne pukotine. U ranom reumatoidnom artritisu na snimkama se ne moraju vidjeti promjene te se u tim slučajevima senzitivnija pokazala magnetska rezonanca. Klasične radiološke snimke služe za utvrđivanje, a kasnije i praćenje promjena na zglobovima, kao i procjenu napredovanja bolesti.
Također su za reumatoidni artritis karakteristični porast upalnih parametara: ubrzana sedimantacija eritrocita (SE), povišen C-reaktivni protein (CRP), često uz anemiju kronične bolesti, kao i porast reumatoidnog faktora (RF) i anti citrulinskih protutijela (anti-CCP) u oko 2/3 bolesnika.
Liječenje osteoartirisa je u prvom redu simptomatsko, zasniva se na tjelovježbi i gubitku tjelesne težine te fizikalnom liječenju, uz olakšanje bolova. Jačanjem mišića koji okružuju zglob više se opterećenja raspodijeli na mišiće, nego na zahvaćeni zglob. Za liječenje boli koriste se nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAR), sistemski i lokalno, te kristalizirani glukozaminsulfat. U slučaju teške boli mogu pomoći injekcije kortikosteroida ili hijalurnoske kiseline u sam zglob. U težim oblicima OA provodi se artrotskopska toaleta zglobnih površina, a u slučaju deformacija zglobova potrebni su korektivne osteotomije ili čak endoproteze velikih zglobova.
Liječenje reumatoidnog atritisa se temelji na lijekovima koji modificiraju tijek bolesti. Ovi lijekovi mogu usporiti progresiju i dovesti do remisije bolesti. Do početka njihovog djelovanja i u fazama egzacerbacije bolesti bolesnik treba koristiti nesteroidne protuupalne lijekove i glukokortikoide oralno ili intraartikularno. Važno je započeti liječenje na vrijeme. U slučaju da se ne postignu zadovoljavajući rezultati i kontrola bolesti liječenjem bolestmodificirajućim lijekovima, primjenjuju se tzv. biološki lijekovi (TNF-inhibitoriri, IL-6 inhibitori, monoklonska protutijela na CD-20) ili male ciljane molekule poput inhibitora janus kinaze. U fazama remisije uputno je fizikalno liječenje radi očuvanja funkcije zahvaćenih zglobova.
Suvremeno liječenje reumatoidnog artritisa u velikoj je mjeri istisnulo potrebu za kirurškim liječenjem koje se primjenjuje samo iznimno u kasno dijagnosticiranih ili tvrdokornih oblika RA.